Franjo Ksaver Kuhač (Osijek, 20. XI. 1834. – Zagreb, 18. VI. 1911.)

Franjo Ksaver Kuhač utemeljitelj je hrvatske znanosti o glazbi i zasigurno jedan od najsvestranijih njezinih istraživača. Rođen je u OSIJEKU 20. XI. 1834., u njemačkoj obitelji, kao Franz Xaver Koch. U rodnom je gradu pohađao osnovnu školu i gimnaziju, a za učiteljsko se zvanje pripremao od 1848. do 1851. u Donjem Miholjcu, gdje je učio i glazbu. Od 1852. do 1854. pohađao je u Pešti preparandiju i konzervatorij Peštansko-budimskog glazbenog društva. Sljedećih je nekoliko godina posjećivao europska kulturna središta te se u Weimaru i Beču usavršavao u pijanističkoj praksi i glazbenim disciplinama. Analizirajući tradicijsku glazbu različitih naroda i raspravljajući sa svojim učiteljima o problematici odnosa narodne i umjetničke glazbe, u njega je sazrelo uvjerenje o vrijednosti narodne glazbe, potrebi njezina proučavanja, kao i razvijanja umjetničkog glazbenog stvaralaštva na njezinim osnovama. To je uvjerenje postalo glavnim pokretačem i idejom vodiljom Kuhačeva ukupnog budućeg djelovanja. Od 1858. do 1871. u Osijeku je privatno podučavao klavir, neko vrijeme i pjevanje u gimnaziji te je vodio Osječko pjevačko društvo, s kojim je izvodio i promicao djela slavenskih skladatelja. U tom je razdoblju započeo sustavna istraživanja narodne glazbe kojima je obuhvatio sve zemlje slavenskoga juga. Na terenu je zapisivao i stariju i noviju folklornu glazbu (oko 2500 primjera), a uz nju i bogatu usmenoknjiževnu, etnografsku i antropološku građu. Otkupljivao je glazbene instrumente, u arhivima pronalazio rukopisne ostavštine zaboravljenih skladatelja te je, ustrajno nabavljajući i prepisujući djela hrvatskih i slavenskih skladatelja, stvorio impozantnu zbirku muzikalija.

U Zagreb se preselio 1871. kao iskusni istraživač formirana interesa za slavensku glazbu i izražena hrvatskog nacionalnog osjećaja, kojega je potvrdio i promjenom njemačkog prezimena Koch u Kuhač. Do 1876. bio je nastavnikom klavira i glazbene teorije u Narodnom zemaljskom glazbenom zavodu (danas Hrvatski glazbeni zavod), no zbog sukoba nastalih njegovim gorljivim zalaganjem za reformu glazbenoga obrazovanja na nacionalnoj osnovi i oštrim kritikama zagrebačkoga glazbenog života, napustio je stalno radno mjesto te je do kraja života djelovao kao samostalni istraživač i glazbeni pisac. Ne uspijevajući pronaći izdavača za svoje kapitalno djelo – zbirku Južno-slovjenske narodne popievke, odlučio je objaviti ga u vlastitoj nakladi. Od 1878. do 1881. izdao je četiri knjige zbirke s oko 1600 napjeva, no zbog financijskih poteškoća i premalog zanimanja javnosti odustao od njezina daljnjeg izdavanja. U fascinantno opsežnom opusu Kuhačevih radova izdvaja se i studija o tradicijskim glazbalima objavljene pod naslovom Prilog za poviest glazbe južnoslovjenske (1877-1882), studija Ples i plesovna glazba (1893), članak o metodologiji terenskoga rada Zadaća melografa (1892), sinteza Osobine narodne glazbe, naročito hrvatske (1909), monografije o skladateljima, glazbenicima i melografima narodnoga preporoda: Vatroslav Lisinski i njegovo doba (1887) i Ilirski glazbenici (1893), opsežna građa za leksikon glazbenika (Biografski i muzikografski slovnik, rukopis), radovi o akustici (Zur Temperatur, rukopis), paleografiji (Kajdopis u Slavena, rukopis) i glazbenoj terminologiji (prijevod Katekizma glazbe J. Ch. Lobea, 1875.). Nastojanja da afirmira vrijednosti hrvatske i slavenske glazbe navodili su ga više puta na prenagljene i pogrešne zaključke, no uzme li se u obzir vrijeme u kojem je djelovao, bez prethodnika, takvi propusti ne mogu umanjiti veličinu, vrijednost i značenje njegova djela u cjelini, kojime je postavio čvrst temelj razvoja hrvatske znanosti o glazbi u 20. stoljeću. Život tog vizionarski upornog, energičnog i neumornog pregaoca ugasio se 18. VI. 1911. godine. Njegova ostavština i opsežna korespondencija pohranjene su u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.